Odlomak 2
Nedelju dana mi se Anja već ne javlja.
Hodam ulicama kao zombi, a ni na poslu, ni kod kuće nisam ništa bolji.
Firma mi je i dalje u blokadi.
Prokleti Italijani nikako da mi uplate poslednju ratu.
Vidim i da su radnici nervozni što im kasni plata.
Razumem ih.
I sam sam takav da bih išao okolo i ujedao.
Vera je čini mi se već mesec dana u PMS-u.
Ubila bi me samo pogledom da može.
I nju razumem.
Danima ne progovaramo ništa čestito, samo se svađamo.
Decu vidim toliko kao da sam im komšija, a ne otac.
Prođem kroz kuću, prođem pored njih i tad se samo sretnemo.
Bože, ima li kraja ovom mom ludilu?
Otkad sam sreo Anju u onom kafiću, moj život je postao takav kao da ga je neko uzeo i okrenuo naopako.
Bolje da sam to veče sleteo autom u neki kanal kada sam krenuo u grad nego ovo što mi se dogodilo da uletim glavom pravo u ludilo.
Bolje bi bilo, čini mi se da bi manje bolelo.
I umesto da sad vratim stanje u normalu, kad znam sve ovo, ja razmišljam o Anji i zašto mi se ne javlja.
Danima je nedostupna i to me brine.
Evo, ponovo je zovem i ponovo ista poruka "Mobilni pretplatnik trenutno nije dostupan, pokušajte kasnije"
Pa, kad kasnije?
Kao da ja imam snage da čekam to kasnije?
Pucam po šavovima, a u meni se vodi opšti rat između dobra i zla.
Najgore je to što ja više ne znam za koga treba da navijam u tom ratu.
Pazi ovo, nemam više ni kapi viskija u kući, a tako mi treba sad piće.
Kad pijem, tad se i te dve vojske u meni ponapijaju, i tad je mir.
Tačnije, primirje koje traje dok se i ja i oni ne otreznimo.
A gde sad da se oblačim i da idem kod Simketa.
Opet će me udaviti o onom jebenom Grku koji mu je pokupio ženu i decu i odveo kod sebe u Solun.
Samo mi još treba da slušam sve to ponovo.
Ne mogu jer me već glava boli od pomisli na tu priču.
Neću izlaziti večeras.
Idem leći, nadam se da je Vera zaspala.
Bože me prosti, svako veče legnem kraj nje kao da je mrtva.
Bojim se da je dotaknem.
Sve je izgubilo smisao otkad sam našao Anju.
Baš sve.
Izgubio sam se načisto.
Sad me ne boli samo glava, sad su i misli počele da me bole.
Idem leći.
Hodam ulicama kao zombi, a ni na poslu, ni kod kuće nisam ništa bolji.
Firma mi je i dalje u blokadi.
Prokleti Italijani nikako da mi uplate poslednju ratu.
Vidim i da su radnici nervozni što im kasni plata.
Razumem ih.
I sam sam takav da bih išao okolo i ujedao.
Vera je čini mi se već mesec dana u PMS-u.
Ubila bi me samo pogledom da može.
I nju razumem.
Danima ne progovaramo ništa čestito, samo se svađamo.
Decu vidim toliko kao da sam im komšija, a ne otac.
Prođem kroz kuću, prođem pored njih i tad se samo sretnemo.
Bože, ima li kraja ovom mom ludilu?
Otkad sam sreo Anju u onom kafiću, moj život je postao takav kao da ga je neko uzeo i okrenuo naopako.
Bolje da sam to veče sleteo autom u neki kanal kada sam krenuo u grad nego ovo što mi se dogodilo da uletim glavom pravo u ludilo.
Bolje bi bilo, čini mi se da bi manje bolelo.
I umesto da sad vratim stanje u normalu, kad znam sve ovo, ja razmišljam o Anji i zašto mi se ne javlja.
Danima je nedostupna i to me brine.
Evo, ponovo je zovem i ponovo ista poruka "Mobilni pretplatnik trenutno nije dostupan, pokušajte kasnije"
Pa, kad kasnije?
Kao da ja imam snage da čekam to kasnije?
Pucam po šavovima, a u meni se vodi opšti rat između dobra i zla.
Najgore je to što ja više ne znam za koga treba da navijam u tom ratu.
Pazi ovo, nemam više ni kapi viskija u kući, a tako mi treba sad piće.
Kad pijem, tad se i te dve vojske u meni ponapijaju, i tad je mir.
Tačnije, primirje koje traje dok se i ja i oni ne otreznimo.
A gde sad da se oblačim i da idem kod Simketa.
Opet će me udaviti o onom jebenom Grku koji mu je pokupio ženu i decu i odveo kod sebe u Solun.
Samo mi još treba da slušam sve to ponovo.
Ne mogu jer me već glava boli od pomisli na tu priču.
Neću izlaziti večeras.
Idem leći, nadam se da je Vera zaspala.
Bože me prosti, svako veče legnem kraj nje kao da je mrtva.
Bojim se da je dotaknem.
Sve je izgubilo smisao otkad sam našao Anju.
Baš sve.
Izgubio sam se načisto.
Sad me ne boli samo glava, sad su i misli počele da me bole.
Idem leći.
Коментари
Постави коментар